Mrenskoj Župi ili Banici, a prvi put se spominje se 1322. godine u Povelji bosanskog bana Stjepana II Kotromanića  kojom on potvrđuje ključkom knezu posjed njegovog djeda. Banica sa Ključem pripadala je knezovima Stjepančićima (Hrvatinićima). Vukoslav sin kneza Hrvatina spominje se od 1315. do 1325. godine kao ključki knez.

Grad je nastao  kao posljedica povoljnog geografskog položaja i preduvjeta lokalne prirodne sredine izraženih prije svega u fortifikacijskim prednostima njegovog smještaja. Predstavlja zanimljiv primjer preinake prirodne utvrde u utvrdu od bitne vojne važnosti. Svojim zastrašujućim smještajem, visoko iznad Sane, uvijek je privlačio pažnju prolaznika. Izuzetno lijep opis starog grada Ključa daje historičar Čiro Truhelka u svom djelu iz 1904. godine uz prikladan tloris grada.

Stari grad Ključ i njegovi gospodari imali su značajnu ulogu u historiji srednjevjekovne Bosanske države. Spadao je među najstarije, najveće i najutvrđenije gradove srednjevjekovne Bosne. Sa njegovih bedema širi se vidik na sve strane sanske doline. Grad se sastoji iz vojnih tvrđava, dvora gospodara grada i ključkog predgrađa.

Tvrdi grad Ključ predstavljao je značajno trgovačko središte, raskrsnicu puteva, a u njegovim utvrdama potražio je utočište i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević bježeći ispred

Osmanlijske ekspanzije u Bosni 1463. godine. Poslije bitke ispod grada kralj se predao Turcima i oni ga odvode u Jajce, gdje su ga i pogubili. Sa predajom posljednjeg bosanskog kralja u Ključu, pala je i srednjevjekovna Bosanska država i završila njena historija u Ključu.

Za vrijeme kreljevine SHS Ključ je ušao u sastav banovine Hrvatske. U periodu između dva svjetska rata dobio je električnu rasvjetu, sokolski dom, drugu pravoslavnu crkvu, koja je sačuvana do današnjih dana.

U toku Drugog svjestskog rata područje općine Ključ je potpuno razrušeno, pripadnici svih naroda i narodnosti su pretrpile veljike žrtve.

U periodu od 1945. do 1991.godine tekao je proces obnove i izgradnje privrednih i vanprivrednih objekata, te objekata infrastrukture. U ovom periodu izgrađen je novi grad, sela su obnovljena i stvoreni su uslovi za normalan život.

Međutim u periodu 1992.do kraja 1995. godine historija se ponovila, ali sa daleko većim ljudskim žrtvama na strani Bošnjaka i Hrvata, kao posljedica agresije na Bosnu i Hercegovinu. U toku rata 1992-1995. godine stanovnici bošnjačke nacionalnosti doživjeli su do tad nezabilježenu tragediju, jer je 687 lica na zvjerski način ubijeno, 74 lica se još vode kao nestali, a 1200 lica deportovano je u zloglasne logore Manjača, Gradiška, Batković i dr., dok je ostalo stanovništvo protjerano u slobodne dijelove Bosne i Hercegovine, a dalje u treće zemlje širom svijeta.